Godina je 1999. Za koji minutu biti će ponoć. Sutra počinje 21. stoljeće. Da li će biti drugačije od 20. stoljeća? Hoće, ali ne bitno, i dalje će ljudi raditi iste greške. Sitna kišica sipi izvan ultraljubičasto-nepropusnih stakala moga stana na 72. katu. Kakva uvreda! Nakon svega što sam učinio za svoju firmu smjestili su me na 72. kat. Prije samo desetak godina bilo je podnošljivo živjeti u prizemnim kućama! Zamislite! Živjeti tako blizu zemlje. Ali, tada nisu još postojale lebdjelice koje su onemogućile bilo kakvo kretanje po samoj zemlji. Ali kako je zagađenje raslo, odlagališta nepotrebnih predmeta postala su prepuna i otpad se "proširio" po gradovima. Postalo je nemoguće živjeti ispod 60. kata. I zamislite, nakon svih inovacija i požrtvovanog rada ja sam dobio 72. kat! Prisjećam se dana kada sam prvi puta došao u firmu. Bila je tako velika i obećavajuća. Zaposlili su me kao pripravnika, a upornim sam radom dogurao do zamjenika šefa odjela. Naravno, to je za sobom nosilo i bolji društveni status. Ali, onda sam nakon jedne lude zabave zalutao u bar i tamo upoznao nju. Ali bolje je o tome ne govoriti.
Sada uništavam neiskorištene kibernetske dijelove. Prljav i težak posao, ali stalan.
Kao mali dobio sam na dar svoj prvi kompjuter. Tada sam bio sretan zbog toga, ali uviđam koliko je rastuća kompjuterizacija štetila zemlji. Zamlji, koja je nekada bila zeleno-plava planeta, a danas... Zadnja slika zemlje od prije tri minute i dalje pokazuje da se površina dozvoljena za život smanjuje. Kada bismo sve planete koje smo kolonizirali zahvaljujući kompjuterima i ekonomski isplativoj fuziji usporedili za zemljom bilo bi svima jasno što je od zemlje ostalo. Veliko smetlište. A zašto nisam otišao kada su mi nudili posao na novim svjetovima. Zbog nje.
Ponoć je prošla. Novo stoljeće. Da nije bilo nje, sada bih i ja slavio negdje na izvanzemaljskim kolonijama.
Upoznao sam je i zavolio. Bila je predivna, ali sada to više nije bitno. Vjerovala je u zelene i bila jedna od posljednjih aktivista. I tako smo jednog dana odlučili pokazati svijetu kakva se opasnost nadvila nad njega. Otkrili smo da je nuklearna fuzija smrtonosna. Ali nismo uspjeli. Novac je bio jači.
I tako živim već nekoliko minuta u 21. stoljeću. U megapolisu zvanom Croatia na 72.-om katu.
U mojoj je mladosti sve bilo drugačije, uostalom bila je 1991.
Dobrica Pavlinušić, 1991.